
Konkurencijo – dobrodošla i gde si do sada!?

Izvinite, prosuli ste mi kafu”, kažem konobaru. “Ne, nisam vam ja prosuo, to je šanker uradio”, odgovara on.
Ova kratka diskusija je opis poslovne komunikacije ovih dana, ne samo kod nas nego u celoj Evropi. Devalvacija poslovnih običaja, kulture i komunikacije kakva dugo nije viđena. Krenulo je tako što su se produžili rokovi isporuke za komponente i sirovine. Samo po sebi to i nije veliki problem, tržište može da se privikne relativno brzo na promenu rokova isporuke. Mercedes se može sačekati nekoliko nedelja duže. Zatim je usledila nova promena i produženje rokova, pa još jedna za njom. Mercedes se može sačekati nekoliko meseci duže. Pa nova promena i došlo je do granice da se rokovi isporuke ne garantuju u momentu poručivanja.
Manji problem je što je komunikacija nekulturna i ispod svakog nivoa. Jedno izvinite bi dobro došlo da ublaži loš osećaj prosute kafe. Ali ne bi rešilo suštinu, a to je da sam dobio prosutu kafu. To je zaista i problem, nerazumevanje situacije nas neće dovesti do rešenja. Za mene kao kupca proizvoda ili usluge isto je da li je kafu prosuo konobar ili šanker. Opštim nerazumevanjem je poslovna komunikacija dovedena na nivo kafane. Dobavljači sa kojima imate više decenijsku saradnju vas uopšte ne obaveste da će isporuka kasniti, to se valjda danas podrazumeva. Na pitanje da li je spremno, odgovor je uvek isti – nije, biće za 6 nedelja, kasni nam Sew, kao što znate oni su produžili rokove isporuke. I to je to. Najveća evropska firma za proizvodnju el.motora SewEurodrive je krivac za sva kašnjenja. Pri tom, isti taj Sew kupujemo i mi od njihovog srpskog distributera. Rokovi se jesu produžili, ali se strogo poštuju. Zato su izgovori, prebacivanje krivice na stvar koju je teško proveriti (a i zašto proveravati, u svakom slučaju isporuka kasni, proverili ili ne), takođe korak unazad u saradnji.
Cena je posebna priča koja se suštinski svodi na isto kao i rok isporuke – kafansku komunikaciju. Dve godine je ista fraza “čelik je skočio” izgovor za sva poskupljenja. Sada se čelik vratio skoro na cenu pre pandemije, naravno da niko nije spustio cenu. Niko nije ponudio objašnjenje, komentar. Naprotiv, došlo je do toga da se ni cena ne garantuje u momentu poručivanja. Na vise porudžbenica koje sam potpisao ove godine stoji napomena da je cena vezana za neki berzanski faktor, te da će se u momentu isporuke izdati konačna faktura u skladu sa tim faktorom. Sa kafanske prelazimo na majstorsku komunikaciju. Majstore koliko košta da ovo uradiš? Ne znam. Majstore koliko ti treba vremena da ovo završiš? Ne znam. Veze pucaju previše lako, a ulagalo se dosta. Vidite da insistiram na saradnji, u njenu izgradnju se moralo puno uložiti, promena traži vreme, upravo ono što nam fali. Trebalo bi neko da upali alarm i da shvati da se svaka kriza završi i da bi trebalo da se radi i nakon toga. Ako se veze pokidaju, sa kim raditi? Sa konkurencijom, na primer. Konačno se pojavila konkurencija i vreme je da se otvori boca viskija. Viski je dobro odstojao, nekih 12 godina duže nego što je trebalo, tačno toliko koliko konkurencija kasni.
Intralogistika je relativno nova disciplina, za njenu implementaciju je potrebno određeno vreme. Vreme da se edukuju ljudi, da se edukuju kompanije i na kraju da se edukuje tržište u celini. Zatim je potrebno vreme da se izgradi infrastruktura unutar samih kompanija. To bi bila definicija za razvijena tržišta, procenjeno vreme za punu implementaciju je 5 godina. Ovaj proces na zapadu je počeo sredinom prošlog veka pojavom visoko regalnih skladišta. Vremenom je unapređivan u skladu sa napretkom digitalne tehnologije i pratećih industrija, a baza je ostala ista, sačinjena od 2 integrisana faktora, tehnologije skladištenja i tehnologije transporta. Kod nas u Srbiji se nalazi 10,000 skladišnih prostora. Trasing može godišnje da automatizuje od 8 do 12, odnosno za celu deceniju možemo da unapredimo rad u 100-ak skladišta, a to je 1 procenat od ukupnog broja. Malo, premalo. Za korak napred i ozbiljniji pomak potrebno je da se cela intralogistika podigne na viši nivo, da postane tema. Trasing kao sistem integrator zajedno sa još nekoliko kompanija kod nas ne može da stigne da edukuje tržište u dovoljnoj meri. Potrebno je više firmi koje će se baviti tom “propagandom”. Proces je jednostavan, nekada se roba držala na livadi, pa je smišljena paleta, pa je smišljena zgrada da roba ne bude na livadi, pa je smišljena polica da roba ne bi stajala jedna na drugoj, zatim visoko regalno skladiste, pa je smišljena automatizovana linija da ljudi ne bi nosili, vukli, bacali teret. Kod nas ovo poslednje još uvek ima problema da zaživi u potpunosti i da se prihvati kao standard. Čak i sa alarmantnim odzivom koji se dobija iz svakodnevnog rada, a to je pre svega da nedostaju ljudi, energija i insfrastruktura, kompanijama nije jednostavno da sagledaju šta im je činiti.
Naime, kompanije mogu u svakodnevnom radu da zaključe da im je potrebna pomoć, ali nemaju mnogo izbora kome da se obrate. Odnosno ima izbora, već nema jasne slike i procedure kako i kuda. Zato celo tržište luta i svi gubimo vreme i novac. Dobar primer je investicija koju ove godine sprovodi domaća kompanija, pretendent da bude glavni igrač u regionu za e-commerce. Na tenderu za automatizovani transport su se borili Slovenci i Nemci, bez projektnog zadatka, bez definisanog toka materijala, bez definisane komunikacije i toka informacija. Koliko znam, ni jedan od ponuđača se nije bavio analizom procesa. Ove stvari se sada ne vide i ne znaju, a posledice loših rešenja su posebno neprijatne u ovoj branši (kao što su posledice dobrih odluka veoma ugodne). Proces koji ne staje zahteva efikasna i fleksibilna rešenja, u suprotnom imamo puno vremena da se polako i dugo kajemo. Rešavanje intralogističkih izazova deluje komplikovano, ali može da bude i jednostavno, evo pitajte kompaniju Statovac. Ako već ne znate, to je domaća firma iz Leskovca, oni se bave knjižarskim poslom, brend je Kengur. Sećate se te reči – knjižara? Sećate se mirisa unutar tih objekata, prepunih knjiga na policama od poda do plafona? Mi smo u Kruševcu imali u samom centru nekoliko kjižara – Nolit, Mladost, Rad, Jugoslovenska, Đačka, itd. Odavno ih nema, umesto njih parkirali su se kafići, kladionice, apoteke i pekare. Knjige se prodaju na tezgama na ulici, kao paradajz.
Dakle, Statovac je u specifičnoj branši, način na koji oni razmišljaju i deluju je inovativan. Ono što ih presudno gura napred je energija koju ulažu. Toliko godina u poslu blisko sarađujem sa kompanijama iz raznih grana industrije i nisam video toliko energije koja seulaže u razvoj posla. Mlada ekipa upravlja kompanijom, imaju ideju, brzi su, operativni, fleksibilni. Ono što ne znaju uče u hodu, ne odustaju. Oni su odskočili i sad ih čekaju izazovi nerazvijenog tržišta. Mi smo nerazvijeno tržište upravo zbog (ne) obrazovanja. Škola, od vrtića do fakulteta je srž obrazovanja. Škola je suština i tako bi valjalo da se odnosimo od 1.razreda. Kupim deci knjige, pribor i sveske sa srećom i ljubavlju. Napravim od toga nezaboravan dan koji se pamti. Ne idem u Lidl da kupim sveske zajedno sa sijalicama, korama za pitu i sredstvom protiv komaraca. Kutija Lucky Strike je 350, dinara i popuši se do večeras. U jednu svesku može da stane cela životna priča. Misleći da sam uštedeo hiljadu dinara, ne znajući da ću izgubiti 5 godina kasnije, i to kakvih.
Prošle subote, čekam red ispred bankomata, gužva je i čujem šta ljudi pričaju. Iza mene u redu stoje dve gospođe, jedna će drugoj u dahu “ma on je hteo kod Vuka, ali nismo mogli da nađemo tu nego kod Slavije, ali nije mu daleko, 15 minuta pešice do fakulteta, ima cimera iz Valjeva, evo bili smo sad za vikend da odnesemo neke stvari i da sredimo stan…”. Druga majka uzvraća, takođe u dahu “moj je sa bratom od strica na Konjarniku, malo je dalje ali ima 31 direktno do fakulteta, stan je mali i taman je za njih dvojicu, a nama je baš zgodno jer je blizu auto puta …”. Nakon toga bio sam na kafi sa Lacićem, njegova ćerka je ovih dana takođe otišla u Beograd, sad ima 2 studenta iz kuće. I oni su bili da odvezu dete i oni su puni utisaka, kao i svi što su. Za stolom do nas više ljudi, glasni su i kod njih je tema studentska, svako je dao mišljenje iz svoje pozicije. Prva polovina oktobra je mnogo lepa. Lepo je vreme, priroda, divne su boje. Grad koji je više provincija nego što nije, svakog oktobra dobije novu energiju i to od klinaca. I nadu. To su naši klinci iz kraja, šmekerke i šmekeri, lepi, nasmejani, hrabri. Klinci pale u Beograd, već za nekoliko dana biće potpuno novi ljudi, spremni su za to, bolji su i jači nego što smo mi bili. Majke ih ispraćaju, suza za suzom trudeći se da deca to ne vide. Očevi su u sektoru za transport i finansije. Roditelje čekaju zanimljive naredne godine, pune raznih tema i iznenađenja, prijatna su to iznenađenja, iako roditelji ne misle uvek tako (godine, godine). Deca su sada prozor u svet, svakim svojim dolaskom doneće nešto novo, prvo sopstveni izgled i stil, zatim ideju, ideal, plan, putovanje, dečka. Sve zajedno ovo je neprocenjivo, c’est la vie. To je onih 5 godina gratis.
Možemo temu važnosti intralogistike da obradimo i od njenog repa, sa distance od 5 ili 10 godina. Na sirov i šaljiv način naravno, da pitamo kompanije koje su investirale u automatizovanu opremu – da se odreknu iste i da se vrate na stari način rada – da li bi mogli da rade? Isti odgovor od svih, jedan kroz jedan. Isti procenat odgovora je i na pitanje da li bi ponovo investirali u opremu. Imao sam sreće da učestvujem u velikom broju projekata, toliko puta sam prisustvovao puštanju opreme u rad. Čitave nauke se mogu videti u praksi u toj nedelji, tehnika naravno, ali i biologija, filozofija, a najviše sociologija. Ljudska priroda da se promena odbija sve dok nije nužna ili nametnuta. Operateri zbunjeni, kontrolori bi voleli da nije njihova smena baš sada, administracija gleda sa prozora iz hodnika. Šef nije siguran čemu ovo služi, direktor ne zna tačno šta će se dogoditi, povremeno gleda u vlasnika. Vlasnik je u beztežinskom stanju, do juče je brinuo zato što nije bio siguran šta je kupio, od danas brine kako će ovo da proradi, ko će ovo da popravi kad stane, hiljadu misli i isto toliko briga. Briga sa razlogom, odgovornost za kompaniju. To su teški trenuci, nekad su sati, a nekad i dani. Kaže se da je u opisu posla za vlasnika odgovornost, a to je u stvari samo jedan faktor i to takav da vremenom postane operativna stvar. Ispit je da se izdrži pritisak, razni pritisci, npr. investicije od više miliona eura, svojih. On gleda širu sliku i vidi mogućnosti, vidi put za razvoj i napredak posla. Ali vidi i probleme koje će pratiti taj razvoj. Hendlovanje briga koje niko drugi ne može da vidi je posao vlasnika biznisa.
Instalacija opreme može da traje jednu nedelju ili jedan mesec u zavisnosti od veličine projekta. Od momenta pristizanja prvog šlepera i istovara opreme, zatim kroz celu instalaciju i sve do puštanja u rad, čuju se sa svih strana negativni komentari. Ovo nije dobro, kako ćemo da radimo, gde ovo može ovako … nekada tu prođe i stotinak različitih ljudi koji za sobom ostave isto toliko različitih komentara, gro je sa negativnom konotacijim. U ljudskoj prirodi je da teško prihvata promene, čak i one kod kojih se odmah može videti boljitak.
Nakon instalacije dolazi nedelja u kojoj se oprema pušta u
rad:
Ponedeljak dan D,
Utorak dan posle,
Sreda držanje straha,
Četvrtak centriranje fokusa,
Petak mirno more.
U kratkim crtama, opis: Ponedeljak, početak u 08h, već u 10h svi znaju šta bi trebalo da rade, oprema radi, operateri opslužuju, naši serviseri podešavaju parametre, naši inženjeri nadgledaju i vrše obuku u toku rada, savetuju operatere, kontrolore, šefove. Već u 12h na pauzi se mogu čuti komentari odobravanja. Operateri shvataju da je posao lakši, šefovi vide da će posao biti brže urađen, direktori vide da će posao biti bolje odrađen. Vozači istovare kombi za 10, umesto za 20 minuta. Sneža iz kadrovskog shvata da joj danas neće otići 30 ljudi za koje će sutra morati da traži zamenu, nego 10. Svi osećaju boljitak već u prvom danu. U utorak smo mi još uvek tu, obuka, pomažemo, radni ciklus je sve bolji i efikasniji, svi koji učestvuju daju svoj doprinos. Sreda je prvi dan kada rade sami (već ranije smo obezbedili da sve protekne kako bi trebalo) i u sredu na kraju rada – investitor u celini radi samostalno. U četvrtak nas zovu na sastanak, imaju planove za novu investiciju, traže odmah ponudu. Polako ljudi. Imamo višečasovni sastanak u kome se mora spustiti lopta i nalet investitora. Investicije u intralogistiku ne idu tako, to nije samo mašinerija koja se kupuje, već proces koji zavisi samo delom od nje, delom od ljudi, delom od drugih parametara koji imaju uticaj na izbor rešenja ili tehnologije. Petak je miran, zadovoljstvo je
podjednako kod investitora i kod nas. Bez obzira koliko projekata odradiš, svaki novi nosi izazov i inovaciju sa sobom, zato je momenat puštanja linije u rad važan za obe strane. Odnos koji se stvara na relaciji Investitor-Isporučilac je poverenje, važna karika za napredak.
Značenje reči Konkurencija (lat. concurrentia: nadmetanje) je suparništvo, nastojanje da se nadvlada, potisne ili ukloni takmac za neki položaj, dobit, uspeh, u osnovi je u vezi sa trgovinom. Definicija je veoma jasna, tačna i surova. Na žalost (ili na sreću) mi nismo trgovci, vec inženjeri. Značaj konkurencije za naše tržište i branšu je pojašnjen iznad. Ima i drugih pozitivnih efakata, pre svega za krajnje korisnike. Bez konkurencije oni gube kroz investiciju i na ceni i na kvalitetu, na taj način gubimo i mi koji smo isporučioci rešenja ili tehnologija. Cilj je da moj kupac radi efikasno i optimalno, da napreduje kako bi mogao ponovo da investira. Negativnih efekata nema, bez konkurencije svi stagniramo. Dakle, konkurencija koju ove godine srećemo na našem tržištu može se podeliti na nekoliko grupa.
Prva grupa je nelojalna konkurencija, ona postoji u svim branšama, nema šta posebno da se kaže. Druga grupa su veliki igrači u Intralogistici, giganti. Oni su i ranije bili prisutni kod nas, više kao neka senka prateći šta se dešava. Realno, projekti koji se kod nas izvode nisu za njih mnogo interesantni. Nisu veliki po vrednosti, nisu cutting edge po inovativnosti. Za prethodnih 10 godina na prste se mogu nabrojati projekti koje su ukupno te velike firme isporučile na nasem tržištu. Treća grupa su takođe veliki igrači, ali u nekoj drugoj oblasti iz istog lanca snabdevanja. Na primer, skladišna oprema ili viljuškari. Oni su shvatili zamajac e-commerca, pa svojim ulaskom u Intralogistiku žele da upotpune potrfoilio proizvoda ili usluga koji nude. I njima do sada naši projekti nisu bili mnogo zanimljivi, tek po koji. Četvrta grupa su srednje ili manje kompanije, etablirane u Intralogistici. Većina od njih nema pun kapacitet sistem integratora, bave se određenim procesima i uglavnom im je fokus na jednu delatnost, hardveresku ili softversku. Za razliku od grupe 3 koja u projekat ulazi na glavna vrata, ova grupa ulazi kroz pojedinačni proces.
Peta grupa su freelancer komapnije, teško ih je definisati. Dolaze iz celog sveta, razlozi su potpuno različiti. Neki dolaze po pozivu, a ima i kompanija koje su se kompromitovale
na drugim tržištima pa traže nova. Ovde su uglavnom u pitanju pojedinačni projekti. Poslednja, šesta grupa su domaće kompanije koje se deklarišu kao isporučioci opreme. Ovu grupu bih posebno ohrabrio da nastavi, ako kojim slučajem čitate ovu priču verujem da je promotivna i pozitivna. Za sve nas, za naše kupce, kao i za kupce naših kupaca ovo je posao u kome svi dobijamo. Kvalitet, rok, cena to se sve podrazumeva da bude bolje. Ipak, stvarna dobit je iskorak na novi nivo, tamo je vidik drugačije naštelovan, vidi se svašta … slično je kao definiciji za mašinsko učenje. Naša oblast ima impresivan potencijal da optimizuje svaki proces koji danas postoji. Inteligentan način da se poveća efikasnost dolazi na novom nivou, pre svega kroz podatke i sistemsko praćenje realnih zahteva. I sam naslov kaže, svima želimo dobrodošlicu, bez obzira iz koje kategorije dolaze. Radujemo se izazovu, dosta se radilo na stranim tržištima. Trasing je za skoro 40 godina poslovanja izgradio dobar broj algoritama, neke posebno za naše tržište, koji čekaju na upotrebu.
Uzdravlje!
Miloš Gligorijević Dipl.Ing.